Jedne godine, usred hladne zime,
rođen je dječak, Toše mu bješe ime.
Otac i majka mu bili glazbeni par,
pa od njih naslijedio veliki dar.

Predivnog lica i anđeoskog glasa,
izrastao u muškarca izrazitog stasa.
Pjesma ga je uvijek kroz život pratila,
i sudbina je to ubrzo shvatila.

Jednom je zapjevao na hrvatskom tlu
i zadobio vjernu publiku.
Od tada su svi njegove pjesme znali,
za suradnju su ga sa svih strana zvali.

Radio je ono za što je i živio,
nastupao, pisao pjesme i albume snimio.
Veliko srce ga je za život obilježilo,
i uvijek bilo je toplo, čak i kad je snježilo,
bio je veleposlanik dobre volje,
i uvijek trudio se da svima bude bolje.

Njegovi stihovi osvajali su žene,
a na zvukove melodije krv jače vrije kroz vene.
A kad su pale prve jesenje kiše,
svijetu je obznanjeno da nema ga više.

Svatko na koljena od tuge pade,
uz zvukove njegove zadnje balade.
Cijelu noć su za njega gorjele svijeće,
a na gradskim trgovima polagalo cvijeće.

Iako ga nema, on i dalje živi,
sigurno se i sam Bog njegovom glasu divi.
Nosit će ga ljudi u srcu kao znamen,
i voljeti zauvijek, jer srce nije kamen.

Autor: Matea Krtinić