Na cvjetnoj livadi smo svi, sa nama si i ti...
tvoj glas nam grije srca, pogled pruža nadu
i obećavamo sebi "Ne damo da te ukradu"
sve je bio san, to jutro nije se zbilo, to je ludo srce samo usnilo...

Sve je samo noćna mora, ti si tu uz nas
one suze, ona tuga daleko su iza nas...
nepodnošljiva tjeskoba, ma šta to bi, to nismo osjećali mi
oštra bol, beskrajna tuga, ne, ne, to je bila priča druga...

Nije ova... ne nije ova,
gorke suze su išle niz obraze... ne... ne... ne....
to smo gledali u ogledalima neke tuđe odraze...
to nikad nije bilo, to je samo ludo srce loše usnilo...

Jer ti si tu? Je l' tako da si tu?
Daj potvrdi mi, molim te andjele,
kaži da to su sve užasne laži, pa
gdje si...?

Cvjetovi su bezbojni, tek to shvatih sada,
i gdje ode ona posljednja nada?
Nada osta na dnu srca da ga moli da još kuca.
Cvjetovi su šareni s tobom na put krenuli,
da ti mirišu najdraži andjele...

Da te tako najljepšeg ogrnu, da ti nikad ne venu...
Bol me vraća u stvarnost. Dragi Bože, san je bio da si tu...
a djelovalo je kao da smo stvarno srećni bili
da Te nikad nismo izgubili, i livada,i Tvoj glas,Tvoje oci...

Bože, da li ću ikad moći da prodam javu za san
da vratim jedan dan, jedan oktobarski dan,
da učinim sve, da dam sebe gdje moram,
gdje treba da vratim njega...

Odgovora nemam, dragi Bože, tu je bio u mom snu
tako blažen i mio a sad mogu samo da mu zamišljam lik
želim da spavam, da sanjam...
da je tu... da je tu... sanak mi pada na zjenice.

Kandila gore, u daljini čuju se zvona,
i ja glas tvoj slutim, kao da sa sanjam u snu...
još si tu, nikad nisi ni otišao...
jer, šta je smrt naspram Tebe?

Samo može u svom zlu da se postidi, da osjeti i ona sram...
da ti ustupi mjesto, da otjeraš mračne sjene, sluge njene...
da nas prigliš kao roditelj kad djete privije uza se,
da ga zaštiti od svih žala, da mu kaže da ga voli

I da nema da boli, da će imati svega i da nije vječna bijeda...
anđele, kažeš nam da ne patimo i da ćemo se sresti, gore tamo...
ali treba da čekamo samo... jedno vrijeme....
i kažes da ne želis da te nosimo u srcu  kao tugu, to teško breme...

Do tada, do trena našeg susreta u vječnosti, želis da nam budeš nada...
nada u ljubav, u bolje sjutra...
želiš da nam u srca uneses toplinu, i posipas nam na uzglavlja
zvjezdanu prašinu i pjevaš...
mi kao dječica izgovaramo tvoje ime,
ali sve tiše i tiše...

Anđeoski pjevušiš, milo moje, maziš nas...
i mi smo zaspali između sna i jave, to si i htio...
da ne bude suza i plaća, tuge, jer dobro znas...
moraš da se vratiš tamo gdje ti je i mjesto, uz Božji prijestol.

Dok ne prodje to "jedno vrijeme", dok ne dodje taj čas...
mislićeš na nas i mi na tebe...
povezuje nas nit jača od svijeta, a nije od čelika...
od najljepših je osjećaja satkana i posve tanana...
a jaka koliko duša može ići daleko...
ka beskraju, ka tebi...

Autor: Slađana, Podgorica